Lidia Boševski nije keramičar. Keramičke zdjele PROTO su, sudeći po njenim stvaralačkim metamorfozama, samo jedna od stanica na trajektoriji kreativnog života. U vrijeme kada se discipline umjetničkog izraza isprepliću i definicije umjetničkih struka nestaju, često su iskoraci i promjene medija umjetničkog rada motori promjena koji su u stanju predefinirati tradicionalne discipline i u njih udahnuti novi život. 

Ako postoji jasna granica u ukupnosti suvremenog umjetničkog postupka, tada se ona najlakše može odrediti fizikalnim karakterom umjetničkog proizvoda i to u dihotomiji materijalnog i nematerijalnog. Novi mediji “nematerijalnog” umjetničkog izražaja, poput tehnološki savršenih digitalnih vizualizacija, videa, net-arta ili pak ogoljelog ljudskog tijela u plesnom pokretu ili performanceu, samo se doimaju relevantnijim za duh vremena, iako prije ili kasnije zapravo progovaraju o iskonskim idejama. Takvi su i radovi Lidije Boševski koji su potpuno pristrani prema materijalnom, ali govore i o bezvremenskom i univerzalnom.